Opis HNF-a

10. travnja 2010. godine na dan kada je 1941. god. obnovljena Hrvatska država u Zagrebu je osnovana udruga "Hrvatski nacionalni front ". Zadaća udruge je čuvati i braniti nacionalne interese. Hrvatski narod mi je svetinja i spreman sam dati život za njega i svoju Domovinu. Smatram da ponekad radikalni potezi nisu neopravdani, te da unutar granica Republike Hrvatske najveća prava trebaju imati isključivo Hrvati i nitko drugi, a pogotovo ne određene nacionalne manjine koje su mom narodu kroz povijest nanijele neoprostivu štetu. Pitanje Hrvata u BiH bi rješio tražeći da se moj hrvatski narod izjasni na referendumu želi li ostati unutar BiH ili da se pripoji matici državi pripojenjem Hrvatskoj državi i dovodenjem države na njene povijesne granice,bilo sami ili u savezu ali nikad više na štetu mog hrvatskog naroda. Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički, nego izvorno hrvatski revolucionaran i osloboditeljski.U Domovinskom ratu pripadnci HOS-a sa ponosom pozdravljaju ZA DOM SPREMNI i nikad se neće odreći pozdrava sa kojim se ginulo za slobodnu i NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU. Činjenica, da se je bl.Alojzije Stepinac drugačije držao prema Ustaškom pokretu nego prema fašizmu i nacionalsocijalizmu dokazuje da je i sveta katolička crkva podržala ustaški pokret i stala uz svoj Hrvatski narod. ZA DOM SPREMNI HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI !! !

Stjepan Penc

Pravaš

Pravaš

SAT

Pozdravni sadržaj HNF-a

Vrijeme

Pretraži ovaj blog

Učitava se...

ponedjeljak, 4. siječnja 2016.

Tko je branio Dubrovnik u Domovinskom ratu ?


1200px-Muzej_DR-crop
SAMO IZ DUBROVAČKIH POSTROJBI POGINULO JE 182

Tko je branio Dubrovnik u Domovinskom ratu?

“Kamenjar.com portal je iz susjedne države koji pretendira biti ozbiljan portal, ali jednim člankom uprskali su sve što su dosad radili”, piše Braco Elezović, hrvatski branitelj iz Dubrovnika.
“Ozbiljno novinarstvo ne bazira se na jednom komentaru nekoga kome je rekao netko tko je čuo od nekoga. Tako je Kamenjar.com danas objavio članakkoji je naslovio “Dubrovnik je 90 tih branilo samo 80-tak Dubrovčana” a cijelu priču bazirao je na komentaru nekoga Ivice Beskare koji kaže “Jedan dubrovački Zenga mi je pričao da ih nije bilo ni 100 kad su obranili Dubrovnik i kako bi to gadno bilo da im nisu priskočili momci iz Hercegovine”. Članak je objavila neka Ivona B. Ako je to ozbiljno novinarstvo ja sam Budha”, kritičan je Elezović.
Članak je zapravo komentar čitatelja u kojem “podsjeća kako je Dubrovnik 90-ih godina branilo samo 80-tak Dubrovčana. Grad od tadašnjih 60 tisuća stanovnika je branio tako mali broj domicilnog stanovništva, svi su se ukrcavali na brodove i bježali za Italiju, gdje su čekali ishod rata. Da im dečki iz Hercegovine nisu došli pomoći grad bi PAO. Zanimljivo je istaknuti da je Andro Vlahušić današnji gradonačelnik u to vrijeme grad htio predati Jugoslavenskoj Srpsko-Crnogorskoj Armiji.“, stoji na Kamenjaru.
Elezović, hrvatski branitelj, na to odgovara: “Stvarno mi je puna kapa ovoga omalovažavanja Dubrovnika, Dubrovčana i naše uloge u Domovinskom ratu, pogotovo kad ovakvu priču netko iskonstruira na osnovu nekog komentara nekoga tko uopće nije bio u Gradu kad se isti branio od srpsko-crnogorskog agresora. Grad su očito branili i obranili svi osim nas, a dok se oni dogovore tko ga je obranio ajmo malo o činjenicama.
Dakle, u podne, u ponoća ću imenom i prezimenom nabrojati barem 400 ljudi koji su branili svoj Grad, a ja ni dan danas ne poznajem sve branitelje Dubrovnika. Samo je u mjesnoj zajednici Gruž, u dragovoljačkom odredu, bilo preko 200 branitelja, a bilo ih je taman onoliko koliko je bilo naoružanja koje je stiglo 15. rujna.
Čak je bilo ljudi koji su išli na položaj bez oružja pa bi se za isto mijenjali sa suborcima i mijenjali ih na položaju. Da ne govorim o tome da je broj poginulih branitelja Dubrovčana u obrani Grada bio 182 što je više nego duplo veća brojka od ove navedene u ovome loše iskonstruiranom članku Kamenjara.com.
Branitelji Dubrovnik
Da ne bi bilo da kao Dubrovčanin nisam objektivan, da, i iz Dubrovnika je pobjegao jedan dio vojno sposobnih muškaraca, a jedan dio se skrivao po skloništima, no nema grada u Hrvatskoj iz kojega nije pobjegao određeni broj takvih muškaraca. Pitajte Vukovarce.
Ova priča o svima samo ne o Dubrovčanima koji su branili i obranili grad pod Srđem je postala toliko degutantna da mi se povraća svaki put kad je pročitam. Uzalud su i oni koji su dolazili sa strane stotinu puta demantirali takve priče, kao na primjer Vinko Pehar, Ljubušak koji je s grupom Sinjana sudjelovao u obrani Grada i koji je bezbroj puta napisao da su Dubrovnik obranili Dubrovčani uz pomoć onih koji su dolazili sa strane, a koji su na koncu ipak odlazili iz Dubrovnika, dok su Dubrovčani ostajali i branili svoj Grad do samog kraja okupacije.
Uzalud sve kad je nekome u interesu ponižavat nas Dubrovčane, a stotinu puta ponovljena laž kad tad će postati “istina”. Zanimljivo je da se ovakve priče konstruiraju upravo u ovo doba obilježavanja raznih obljetnica, od one kad je bio početak napada, pa sve do 6. prosinca kad je bio najteži napad. E pa neće ići gospodo dok god ima nas živih svjedoka koji ćemo širiti istinu o obrani Dubrovnika.
I ovaj put zahvaljujem ljudima koji su tih 1990-ih gliserima odreda naoružanih brodova ulazili u okupirani Dubrovnik i dali svoj obol obrani Grada. Oni će se sami prepoznati”, zaključuje svoju reakciju Braco Elezović, hrvatski branitelj iz Dubrovnika.
Isprika uredništva portala Kamenjar.com
Nakon objave reakcije hrvatskog branitelja Elezovića, uredništvo portala Kamenjar.com ubrzo je uputilo svoju ispriku koju prenosimo u cijelosti:
Kamenjar.com se ispričava zbog nesmotrene objave komentara čitatelja tj. gore spomenutog članka, a koji je uvijedio branitelje Dubrovnika!
Kao portal uvijek smo ljudima davali prilike da kažu što misle, također i da demantiraju određene napise. Svi oni koji nas čitaju, znaju da nam nikada nije bio cilj omalovažiti bilo koga, a posebno ne hrvatske branitelje, štoviše, uvijek smo bili na strani naših branitelja, te se stoga još jedanput ispričavamo gospodinu Elezoviću i ostalim braniteljima hrvatskoga Dubrovnika ako smo ih uvrijedili objavom neprovjerenog ili netočnog(?) podatka!

Izvor: Narod.hr

Priča koju su generacije Pehara iz Ljubuškog prenosile

Otpravnik poslova Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Jonathan Moore posjetio je općinu Ljubuški te se tom prilikom najprije sastao s općinskim načelnikom Nevenkom Barbarićem, Vicom Nižićem, predsjednikom Općinskog vijeća te ujedno i predsjednikom povjerenstva za obilježavanje i iskapanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća. Na sastanku je bio i Vinko Pehar, čiji je djed pronašao i zakopao tijelo vojnika američke vojskeMeceslausa T. Miaskiewicza, koje je prošle godine pronađeno u Stubici, ekshumirano te poslano u Ameriku.

Zahvala Peharima

Moore je uručio zahvalnicu članu obitelji Pehar, koji su njihovoga vojnika dostojanstveno pokopali te omogućili da se njegovi zemni ostaci nakon toliko godina ipak vrate kući.
"Zahvalan sam na prijemu u Ljubuškom, od načelnika općine i svih ostalih. Sa mnom u pratnji je i vojni ataše iz našeg Veleposlanstva u Sarajevu, a povod njegova dolaska je pronalazak groba našeg vojnika, koji je poginuo u padu zrakoplova 1944. Iskrena Vam hvala što ste Vi i vaša obitelj učinili u ime naše vlade i Veleposlanstva", kazao je Moore prilikom uručenja zahvalnice Vinku Peharu.
Načelnik Barbarić još je jednom zahvalio stanovništvu općine na pomoći, a posebice obitelji Pehar, koja je poginulog vojnika pokopala na dostojanstven način sa svim njegovim osobnim stvarima.
Među nizom riječi hvale i zahvalnosti, predsjednik Općinskog vijeća Vice Nižić kazao je kako mu je čast vidjeti ljudski odnos prema svojim vojnicima te istaknuo želju da se i naš narod prema svojim poginulima odnosi upravo kako to rade Amerikanci prema svojima.
U izjavi za naš list, Vinko Pehar, koji je u ime svoje obitelji primio zahvalnicu, još se jednom prisjetio cijelog slučaja te je kazao kako je poginulog vojnika pronašao i zakopao njegov djed Stipe Pehar.
"Svi mi u obitelji i u susjedstvu znali smo za taj grob, ali kada je s radom počelo ovo povjerenstvo, ja sam im odlučio reći za njega. Bio sam s njima svaki dan kada su oni dolazili i govorio im sve detalje koje sam znao", kazao je Pehar, još jednom dodajući kako mu je drago da se cijela stvar ovako završila.

Posjet Humcu

U sklopu svog boravka u Ljubuškom, Moore je gostovao i na Radiopostaji Ljubuški te je u poslijepodnevnim satima posjetio franjevački muzej i samostan na Humcu.
Zorica Volarević [ Dnevni list ]



Napisano 16.10.2011.
Miaskiewicz
Piše: Edina Kamenica
Posmtrni ostatci Miecezyslausa Miaskiewicza su tek nedavno, poslije 67 godina, ispraćene iz BiH u SAD. Novinari sada otkrivaju fascinantnu priču o grobu u zapadnoj Hercegovini kojeg su desetljećima, brižno čuvali mještani Stubice kod Ljubuškog.
Prije nepunih pola mjeseca, 28. rujna, u Zračnoj luci Sa­rajevo dvadesetak minuta se odvijala nesvakidašnja cere­monija. U prisustvu najviših ame­ričkih dužnosnika u našoj zemlji, ambasadora SAD-a u BiH Patricka Moona, zapovjednika NATO-a u Sarajevu generala Garya Hoffmana, admirala Johna G. Messerschmitha, i uz najviše vojne počasti, ispraćen je u svoju zemlju Mieczyslaus Miaskiewicz, američki časnik poljskog porijekla. Ovaj štabni narednik je poginuo u Drugom svjetskom ratu, prije ravno 67 go­dina, u našoj zemlji.
U oproštajnom govoru, veleposlanik Moon je naglasio da ovim činom „SAD pokazuju koliko drže do tradicije do koje im je jako sta­lo, a to je da nijedan suborac ne ostane na bojnom polju." Od tada do danas, da li se itko od službenika, domaćih ili stranih, sjetio Ljubuškog, malog hercegovačkog grada, u čijem je selu Stubina desetljećima, eto, stajao nedirnut grob nepo­znatog vojnika? Priča zvuči nevjerojatno: dok su mještani održavali grob američkog vojnika desetljećima, američke vlasti su vjerovale da je Miaskiewicz sa­hranjen na groblju na Long Islan­du (New York).
Nitko ih nije zvao
Vice Nižić, predsjedavajući Općinskog vijeća Ljubuškog, ne krije da je naš poziv prvi koji su od ceremonije u Sarajevu vlasti Ljubuškog imali. Nitko ih nije zvao! Goto­vo da ne vjerujemo onome što ula­zi u naše uši, utoliko prije što smo se u zračnoj luci naslušali brojnih pohvala koje su na račun naroda i vlasti Ljubuškog, u vezi s ovim slučajem, bile izrečene. Saznajemo, inače, da se taj dan mala delegaci­ja iz Ljubuškog, koja je takođe pri­sustvovala događaju, pravo s zračne luke zaputila svojoj kući. Nitko ih nije ni zadržao na kavi u Sarajevu? Nitko.
U međuvremenu, priča o tome kako se američki vojnik vratio u SAD, uprkos tolikim desetljećima izbivanja, širi se po američkim me­dijima. Čak i oni najutjecajniji svoje stranice posvećuju zanimljivoj sudbini američkog inženjera održava­nja zrakoplova, koji se tog kobnog dana, 18. svibnja 1944. godine, zajedno sa ekipom posade bombardera B-17, vraćao iz Rumunjske.
Zrakoplov, poznat po imenu Daisy Mae, pripadao je 99. bombarderskoj grupi, i tog dana je uspješno izvršio ratni zadatak: izručio je bombe na naftna područja u Ploestiju, odakle su se njemačke snage opskrbljivale gorivom.
Njemački vojnici su pogodili bombarder, u kojem je bilo 11 ame­ričkih zrakoplovaca, iznad ljubuške Stubice. Trojica od njih su uspje­šno iskočila s padobranom i spasi­la se. Postali su ratni zarobljenici i potom su razmijenjeni i vraćeni u SAD. Jedan od njih je, navodno, umro prošle godine.
Ostali su poginuli, a kada su nji­hovi posmrtni ostaci dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, predati Vladi SAD -a, rodbini je rečeno da su sva osmorica u kovčezima. No, nije bilo tako.
Jer, nakon što je na terenu, gdje je zrakoplov pao, obavljeno prikupljanje njihovih ostataka i završena sva procedura, puno dalje od tog mjesta pronađeno je tijelo još jednog časnika, Meceslausa Miaskiewitza
Tko je zatajio i zašto?
Hoće li se ikada saznati zašto o to­me tadašnja općinska vlast nije obavijestila nadležne? lli jeste? Šta se potom događalo? To je i zašto za­kazao? Da li netko od američkih diplomata?
Bitnije od odgovora na ta pitanja sada jeste činjenica daje tijelo voj­nika umotano u njegov padobran koji se nije otvorio, a, zajedno sa njim ukopani su i svi predmeti i is­prave pronađeni u odjeći.
Iz današnjeg općeg etičkog ništavila ili mrtvila gledano, doista nevjerojatno zvuči podatak da je tada u hercegovačku zemlju zajedno s po­kojnikom otišao i njegov zlatni križ s krunicom, nedirnuti novčanik, ručni sat, dokumenti, i pločica s imenom.
„Hej, znate li vi koliko je tada sa­mo vrijedilo padobransko platno" govori Nižić.
Predmeti su pronađeni prije oko tri mjeseca, kada je cijela ova priča, zapravo, i pokrenuta.
„Sve je počelo odlukom Općin­skog vijeća da se obiđu mjesta stra­danja žrtava rata na području naše općine" objašnjava nam Nižić. Tada je mještanin Vinko Pehar skrenuo pažnju na grob američkog vojnika u jednoj zabiti.
Pehara smo takođe upoznali u zračnoj luci.
Skromni čovjek nije želio ništa go­voriti.
„Šta tu ima da se kaže, uradio sam nešto normalno, sve je to normal­no" kazao je Vinko, preporučivši nam za sugovornike predstavnike vlasti iz Ljubuškog, pomenutog Nižića i načelnika Općine Nevenka Barbarića.

S.M. Štedimlija: Povijest pravoslavaca u Hrvatskoj

Crnogorski znanstvenik i zagrepčanin Savić Marković Štedimlija uvodi nas u svijet pravoslavlja u Hrvatskoj, i daje odgovore na pitanja tko su hrvatski pravoslavci, otkuda dolaze, tko su hrvatski pravoslavci danas, što je s položajem pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, i kako su hrvatski pravoslavci početkom 20. st. nasilnim činima državnog terorizma postali Srbi koji su u 20. st. instrumentalizirani od Beograda u pobunama i ratovima protiv svoje jedine, hrvatske, domovine jer druge domovine nemaju dok im je Srbija vazda bila uvijek zla maćeha ali nikada u povijesti domovina.
RASKOLI
Povijest pravoslavlja i katoličanstva počinje raskolom Crkve sredinom 11. stoljeća, 1054. godine, i od tada postoji raskol u kršćanstvu, ali i ekumenski dijalog, i obje pojave traju do danas. Od tada do danas je unutar katoličkog dijela kršćanstva došlo u Europi do raskola na katolike i protestante (koji se još nazivaju evangelisti, luterani), te bogumile ili patarene u Francuskoj, Bosni, i Bugarskoj, kao i hugenoti u Francuskoj koji su zbog pritiska katoličkih vladara i papa bili prisiljeni iseliti u Sjevernu Ameriku dok su hrvatski patareni u Bosni nakon nekoliko križarskih pohoda ugarskih katoličkih vladara protiv njih prešli iz protesta zbog uzastopnih progona kolektivno na islam i muslimansku vjeru kada je „Bosna šaptom pala“ (1463.), a patareni u Francuskoj, zvani katari, istrebljeni su u križarskom pohodu još početkom 14. stoljeća. Poznatim (razvratnim i kaznenim) činima engleskoga kralja Henrika VIII se od Rimokatoličke crkve odvojila i Crkva u Engleza, postavši anglikanska Crkva, a „frakcije“ te Crkve su nakon otkrića Amerike počele djelovati na sjevernom dijelu toga kontinenta, te se nazivaju baptistima, mormonima i dr. od kojih svaka vjerska skupina ima svoju vlastitu Crkvu odnosno crkvenu organizaciju. Grkokatolička crkva, koja primjerice postoji u Ukrajini gdje ima oko 40 milijuna pripadnika, a koja postoji i u Hrvatskoj, nije nastala kao produkt raskola u Rimokatoličkoj crkvi nego suprotno, kao produkt ljubavi i mira, naime, kao pravoslavna Crkva koja se dragovoljno pripojila Rimokatoličkoj crkvi, priznavši papu odnosno Svetu stolicu u Rimu kao vrhovnog vjerskog poglavara i nasljednika Svetog Petra na Zemlji. Grkokatolici su u crkvenoj službi Božijoj zadržali pravoslavne običaje, s tom razlikom da u odnosu prema pravoslavnim Crkvama širom Europe, Amerike i Australije priznaju papu. Pravoslavlje je pak potpuno rascjepkano na zasebne crkvene organizacije, raspoređene po različitim zemljama, a rascjepkane su posebno nakon pada središnje pravoslavne metropole i pravoslavnog središta Carigrada (Bizanta) pod Osmansko Carstvo 1453. godine. Nakon toga središte pravoslavnoga svijeta seli u Rusiju gdje se nalazi i danas, iako uništavano i sputavano u 20. stoljeću od bezbožnog komunizma. Uglavnom, pravoslavne crkvene organizacije su zasebne ili autokefalne i teritorijalno-nacionalno određene. Tako postoji Ruska pravoslavna crkva, Grčka pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, i u najnovije vrijeme opet rekonstituirana Crnogorska pravoslavna crkva, i Makedonska pravoslavna crkva, s time da Srpska pravoslavna crkva (SPC) ne priznaje crnogorsku i makedonsku pravoslavnu crkvu, a pravilo u svijetu pravoslavlja je da jedna pravoslavna crkva može postati autokefalna ako na njenu neovisnost pristaje pravoslavna Crkva pod kojom su do tada živjeli njeni pravoslavni vjernici. SPC ne priznaje, primjerice, crnogorsku pravoslavnu Crkvu jer svojata teritorij Crne Gore za Srbiju. (Trenutno patrijarh SPC kuka zbog odlaska Kosova, i traži pomoć katoličke „braće“ u Hrvatskoj, a do jučer je svojatao teritorij Republike Hrvatske za Srbiju.) Prije dvije godine se vrhovni poglavar Crnogorske pravoslavne crkve prilikom posjeta Republici Hrvatskoj ispričao za pohod crnogorskih jedinica i rezervista iz JNA na Dubrovnik u vrijeme velikosrpske agresije, te je u Vukovaru kleknuo i molio Boga i Hrvate za oprost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je postojala i Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) na čelu s patrijarhom Germogenom kojega je titoistički režim 1945. strijeljao do smrti, zajedno s poglavarom Evangeličke crkve u Hrvatskoj, biskupom Deutschom, a u vezi zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, predsjednika hrvatske biskupske konferencije, Alojzija Stepinca, znamo da ga je Udba trovala do smrti odnosno da ga je titoistički režim također ubio, te da ga jepapa Ivan Pavao II proglasio žrtvom komunizma, i blaženikom.
ŠTEDIMLIJA: „Zavjere protiv svjetskoga mira“
Štedimlija koristi u svojoj knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“ (objavljena i na njemačkom jeziku („Verschwörungen gegen den Frieden“) pojam „POVIJESNA HRVATSKA“ kada opisuje područja na kojima se kroz povijest, a nakon otkrića Amerike 1492. godine, javljalju pravoslavci na povijesnim područjima prirodne i etničke Hrvatske, dakle, područja na kojima su u većinskom udjelu populacije živjeli Hrvati. Pojam „Povijesna Hrvatska“ nema, dakle, veze s pojmom „Velika Hrvatska“, jer pojam „Velika Hrvatske“ opisuje područja stranih zemalja pod hipotetskom okupacijom Hrvatske, hipotetskom jer Hrvatska u svojoj povijesti nije okupirala ni pedalj tuđeg teritorija, ali je konstantno od Turskih ratova s kraja 15. stoljeća gubila svoj povijesni i etnički teritorij na tuđince i raznorazna carstva, strane zemlje i strane vladare, sve do danas. Čak ni uspostavom Nezavisne Države Hrvatske od 10. travnja 1941. nije u cijelosti uspostavljena nekadašnja povijesna i etnička Hrvatska koja je u srednjem vijeku obuhvaćala dijelove današnje sjeverne Srbije, južne Crne Gore i cjelokupnu današnju Bosnu i Hercegovinu. U trenutku otkrića Amerike je integralni dio hrvatskog političkog i državnog teritorija bila današnja Bosna od Une do Vrbasa, a Jajačka (obrambena) banovina činila je najistočniju točku otpora prodoru Osmanskog Carstva u Kraljevini Hrvatskoj, nakon Srijema kao najistočnije istaknutoj točci hrvatskog otpora od turske agresije i islamske ekspanzije u Europi. Grad Zemun, koji danas čini predgrađe Beograda, bio je do 1945. hrvatski grad poput Rijeke, Zadra, Vinkovaca, Krapine, Pule…
Pravoslavlje u Hrvatskoj
Štedimlija nas poučava da riječ „pravoslavlje“ ima na hrvatskom području razločito značenje u različitim vremenima. Prvo je riječ „pravoslavlje“ značilo pripadnost Istočnom crkvenom obredu, a tek mnogo kasnije pripadnost određenim nehrvatskim narodima. Pravoslavlje je u Hrvatskoj nešto mimoredno i izdvojeno, jer se prilikom Crkvenog raskola povijesna Hrvatska našla na Zapadu tako da je pravoslavlje u Hrvatskoj popratna pojava utjecaja s Istoka, iz grčko-pravoslavnog Bizanta.
Kroz povijest gledano, na području povijesne Hrvatske, od svih pravoslavnih Crkava, prvo je došlo do uspostave nadležnosti grčko-pravoslavne ili ortodoksne Crkve (GPC).
Pripadnost GPC u Hrvatskoj u kasnijim vremenima postupno je sve više izjednačavana s pripadnošću određenim nehrvatskim narodima u Hrvatskoj odnosno, danas bismo rekli, nacionalnim manjima. Koja je nacionalnost prvih pripadnika pravoslavne Crkve u Hrvatskoj? Postavlja se i pitanje, jesu li stranci koji su se uselili u Hrvatsku kao pripadnici pravoslavne Crkve imali u tom trenutku razvijenu nacionalnu svijest? Razmatranje etničkog podrijetla tih ljudu u ovom je slučaju nevažna jer u tom slučaju podrijetlu pripada znanstveno a ne političko značenje. U Hrvatskoj postoji veći broj manjih skupina koje su stranog podrijetla, a koje su vremenom kroatizirane te su svoje podrijetlo zaboravile ili im to više nije važno jer se osjećaju Hrvatima.
Vjernike Istočne pravoslavne Crkve može se u Hrvatskoj naći raspršene gotovo u svim dijelovima Hrvatske ali nisu svi istoga podrijetla, a k tome su različite hrvatske pokrajine kroz povijest prolazile različite sudbine, i nalazile su se pod različitim vladarima i u različitim stranim državama, pod okupacijom. U hrvatske pravoslavce spadaju i oni Hrvati koji su bili nekoć katolici, a koji su u različitim povijesnim okolnostima primili obred Istočne, pravoslavne Crkve, a da nisu ni u kakvoj etničkoj ili nacionalnoj vezi s kasnijim pravoslavnim useljenicima i doseljenicima u Hrvatskoj.
Većina pravoslavaca – Hrvati i kroatizirani Vlasi i Cincari
Štedimlija nam spominje i citira srpskog povjesničara Ilariona Rukavca koji je u svojim znanstvenim radovima dokazao da „seoba Srba“ u Hrvatsku nije išla preko Save i Dunava jer da nije riječ o organiziranom iseljavanju, ni o jedinstvenoj skupini po etničkom podrijetlu. Materijalni izvori upućuju na to da je među pravoslavnim iseljenicima sa područja Srbije u južnu Ugarsku i Hrvatsku, osim Srba iz Srbije, bilo i Bugara, Makedonaca i Grka, te Albanaca i drugih skupina koje su nekada naseljavale središnji Balkan, poput Vlaha, Cincara i drugih. Nakon dolaska tih ljudi u njhovu današnju domovinu Hrvatsku zauzeli su velik prostor kojemu su dali svoj kulturni pečat, do današnjih dana. Područje sjeverno od Save (južna Ugarska/Vojvodina) bilo je sve do doseljavanja u doba turske vladavine rimokatoličko što je za vrijeme reformacije bilo potvrđeno zasebnim zakonskim člancima. Slavonija je sve do prvih turskih upada bila isključivo rimokatolička i hrvatska. Prve manje skupine pravoslavaca je u Slavoniji početkom 15. st. naseljavao ban Hrvatske Ullrich Zilli nakon udaje njegove kćerke Katarine za srbijanskoga despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. Ti prvi pravoslavni useljenici nisu sačuvali svoju pravoslavnu vjeru nego su prešli u krilo Rimokatoličke crkve, i stopili se sa svojim nacionalnim hrvatskim okruženjem, dakle, kroatizirani su. Riječ je o gornjoj Slavoniji. U donjoj Slavoniji nalazile su se nakon toga manje skupine pravoslavaca ali su i one kroatizirane i pokatoličene.
Proboj vojske Austrijskog Carstva pod zapovjedništvom Piccolominija u Osmansko Carstvo i u unutrašnjost Srbije izazvao je nadu i pokrete različitih nemuslimanskih naroda, a car Leopold je 6. travnja 1690. poslao proglas, među inim i pećkom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, Arseniju Čarnojeviću, s pozivom na protuturski ustanak. Kao mamac i poticaj za dizanje ustanka car Leopold je Srbima, Albancima i drugima zajamčio prava i povlastice koje su imali prije pada u tursko ropstvo, ali pod uvjetom da nakon pobjede svoje zemlje stave pod vlast Ugarske koja je zajedno Hrvatskom bila dio Austrijskog Carstva. Dana 21. kolovoza 1690. je car Leopold izdao srpskom patrijarhu Arseniju tako zvane „Privilegije“. U tom trenutku još niti jedan Srbin nije bio iselio preko Save i Dunava, dakle, na sjever. Nemuslimanski kršćanski narodi digli su oružani ustanak, među njima i Srbi, ali je pomoć austrijske vojske izostala, i osmanlijske vlasti su nad pobunjenicima izvršili krvave odmazde. Do seobe Srba došlo je tek nakon propasti ustanka, ali seoba je išla u pravcu sjevera, dakle, preko Save i Dunava u južnu Ugarsku ili u današnju Vojvodinu koja je postala dio Srbije prvi puta tek 1918. godine, a koja je 1691. bila podijeljena između Mađara i Hrvata. Seoba Srba nije išla prema zapadu, dakle, prema zapadnoj Hrvatskoj nego prema najistočnijem dijelu Hrvatske u području Srijema, Bačke i Banata, a dio toga područja obuhvaćala je i južna Ugarska ili Mađarska. Privilegije koje je car izdao srpskim pravoslavcima u južnoj Ugarskoj smatrane su privremene do povratka u Srbiju nakon oslobođenja od vlasti Osmanskog Carstva, a nikako trajne i „zauvijek“. Međutim, i ti pravoslavni useljenici u južnu Ugarsku odnosno današnju Vojvodinu nisu bili isključivo Srbi nego je među njima bilo mnoštvo pravoslavnih Albanaca, pravoslavnih Makedonaca, pravoslavnih Vlaha, pravoslavnih Grka i drugih.
Pošto Srbija nije u međuvremenu bila oslobođena od Osmanskog Carstva, ugarski parlament u Pešti je 1790. donio zakonski članak kojim su svi useljeni pravoslavci u južnoj Ugarskoj i istočnoj Hrvatskoj dobili građanska prava, a patentom cara Franje I. Josipa od 15. siječnja 1848. godine uvedena je za useljene pravoslavce čast pravoslavnog patrijarha u Ugarskoj (i Hrvatskoj).
Štedimlija navodi sljedeće riječi poznatog pravoslavnog popa Dimitrija Ruvarca: „Govoriti i pisati da su privilegijama cara Leopolda srpskom narodu u Mađarskoj i Hrvatskoj priznata prava glede crkvene uprave znači – kao što se Srbi izražavaju – skriviti podlu „izmotaciju“.“
Privilegije pravoslavcima od Sultana
Inače, za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva u Europi je Srpska pravoslavna crkva dobila od sultana privilegij da slobodno djeluje na europskom području tog islamskog Carstva tako da je imala jurisdikciju kao u vrijeme srpskog cara Dušana Silnog. Takav privilegij hrvatski katolici u hrvatskim zemljama pod osmanlijskom okupacijom nisu imali osim što je sultan jednim fermanom odobrio rad franjevaca u Bosni, ali franjevački red ne predstavlja u cijelosti Rimokatoličku crkvu koja se u Istanbulu držala najopasnijim neprijateljem Osmanskog Carstva, stoga je njen rad na području Osmanskog Carstva bio i zabranjen jer se radi o univerzalnoj (međunarodnoj/internacionalnoj) Crkvi, dok je SPC (jedno-)nacionalna Crkva te kao takva nije predstavljala opsanost po islamski režim jer srpska država tada nije postojala. Tako je pravoslavna Crkva u Osmanskom Carstvu zauzimala poseban povlašteni položaj, pod nadzorom ali i pod zaštitom sultana.
Useljavanja pravoslavaca u Hrvatsku nisu ni u kakvoj vezi s useljavanjem pravoslavaca u južnu Ugarsku kamo se 1690/1691. preselio najveći broj Srba i velikodostojnika SPC, naglašava Štedimlija, oslanjajući se na prikaz dr. Ivića. Od početka seobe Srba do pojave patrijarha Čarnojevića pravoslavni useljenici u Ugarsku nisu bili ni u kakvoj kulturno-političkoj vezi s pravoslavnim useljenicima u Hrvatsku, čak su jedni o drugima vrlo malo znali. I po podrijetlu se razlikuju pravoslavni useljenici u (južnu) Ugarsku (Vojvodinu) i u Hrvatsku, jer su pravoslavci koji su uselili u Hrvatsku došli iz Bosne koja se nalazila pod okupacijom Osmanskog Carstva, i drugih nesrpskih područja, a ne iz Srbije.
S obzirom na česte turske upade na ostatke ostataka hrvatskih zemalja pod Austrijom, car Ferdinand II. Habsburg dao je 6. listopada 1630. objaviti ustavni zakon o uspostavi teritorijalne Vojne krajine koja je obuhvaćala i sve hrvatske zemlje koje su graničile s Osmanskim Carstvom odnosno s Bosnom, Crnom Gorom i Srbijom. Stanovništvo s područja Vojne krajine imalo je obavezu služenja vojske i pogranične straže, te privilegij slobodnog uživanja zemljoposjeda, dakle, nisu podlijegali feudalnim obavezama. (Vojna krajina je raspuštena tek oko 180 godina nakon posljednje veće turske opasnosti, dakle, raspuštena je 15. srpnja 1881. godine, a do tada je to područje bilo izuzeto ispod jurisdikcije hrvatskih feudalaca i državnih službenika, i potpalo je pod vojno zapovjedništvo sa sjedištem u austrijskom Grazu.)
U jednom su dopisu građani hrvatskog kraljevskoga grada Bihaća na Uni, kada je taj grad još bio dio Kraljevine Hrvatske, savjetovali austrijskom generalu Katzianeru da bi na područje Carevine i hrvatskih zemalja trebalo primiti „turske Vlahe“ odnosno pravoslavce iz Unca i Glamoča u Bosni. Pravoslavni kolonisti tako su počeli naseljavati područja karlovačkog vojnog okruga koje je zbog turskih pustošenja bilo praktički prazno od stanovništva.
Naseljavanje Hrvatske pravoslavcima poprimilo je prve veće razmjere za vrijeme austrijsko-turskog rata od 1591. do 1606. godine, dakle, početkom 17. stoljeća ili prije 400 godina, ali ti pravoslavni useljenici nisu bili Srbi nego pretežito Vlasi. Ti Vlasi potjecali su iz Bosne, Dalmacije i Crne Gore, i prije turskih osvajanja nisu bili pravoslavci nego katolici i patareni koji su na pravoslavlje prešli tek pod osmanskom okupacijom jer je pravoslavna crkva imala jedina od kršćanskih Crkava povlastice u Carstvu te su pravoslavci dolazili pod njenu zaštitu, a pravoslavne Crkve uživale su zaštitu od sultana tako da su pravoslavci automatski uživali zaštitu. Zato su mnogi prelazili s katoličanstva i patarenstva na pravoslavlje kako bi bili zaštićeni pred islamom.
Do 1690. pravoslavni (nesrpski) doseljenici u Hrvatsku nisu imali zakonito priznatu pravoslavnu Crkvu na hrvatskom području, ali su pravoslavci imali pravo na „ujedinjenje“, te je tako nastala Grko-katolička Crkva koja je priznavala papu, i koja predstavlja jedinstveni dio Rimokatoličke crkve, s pravom na zasebni pravoslavni (istočni) crkveni obred. Grkokatolici nisu, dakle, Srbi. Na taj način su pravoslavci naseljavani na Žumberku između Zagreba i Karlovca, i postali su članovi Grko-katoličke crkve. U Liki, na pr., kako piše Šime Balenović, došlo je do čudne simbioze katolika s pravoslavcima jer često nije na tome području bilo rimokatoličkog svećenika pa je svetu misu i za katolike održavao pravoslavni pop Nikola Uzelac. Poslije je pop Uzelac položio zavjet rimokatoličkom sinjskom biskupu Glaviniću, pa su gotovo i svi pravoslavci njegove župe i toga ličkoga područja prešli na katolicizam, ali i oni koji su ostali pravoslavci osjećali su se Hrvatima, i to sve do 1878. godine, jer su se te godine na međunarodnom političkom planu dogodile važne promjene.
Igre poslije Berlinskog kongresa
Godine 1878. je na Berlinskom (mirovnom) kongresu jurisdikcija nad Bosnom i Hercegovinom od strane svjetskih sila prenijeta s Osmanskog Carstva na Austro-Ugarsku Monarhiju, što je velikosrpskim agitatorima otvorilo širom vrata da u Bosni i Hercegovini vrbuju pravoslavce za Srpsku pravoslavnu crkvu u Srbiji, i za prelazak u korpus srpskog naroda. Tada su po uputama velikosrpskog ideologa i pisca tajnog plana o stvaranju „Velike“ Srbije, Ilije Garašanina, u Bosnu odlazili tajni agenti srbijanske obavještajne službe koji su među pravoslavcima vodili propagandu putem letaka, knjiga, novina, upućivanjem srpskih učitelja u Bosnu na trošak srbijanskog državnog proračuna, i popova SPC.
Mađari su pak, kako bi oslabili oporbeni položaj Hrvata, pokušali na svoju stranu pridobiti dio stanovništva u Hrvatskoj, i to pravoslace, a ideju hrvatske državne neovisnosti ugarske vlasti prikazale su kao opasnu. Iako su Mađari bili upoznati s velikosrpskom ideologijom, i bili svjesni opasnosti koja iz nje vreba i za njih (južnu Ugarsku/Vojvodinu), radije su išli svjesno oslabiti položaj Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji time što pružaju pomoć velikosrpstvu, samo zato da to bude na štetu Hrvata. Kako su pravoslavci u Hrvatskoj mogli dobiti istaknutije položaje samo ako se odreknu hrvatstva, pripadnosti hrvatskom narodu, mnogi su počeli napuštati pravoslavnu Crkvu pod jurisdikcijom u Slavoniji i Dalmaciji, i počeli su se postupno izjašnjavati Srbima koji u Hrvatskoj do 1918. nisu imali Srpsku pravoslavnu crkvu. Međutim taj proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca tekao je sporo, čak i nakon što je u Hrvatskoj 1887. osnovana probeogradska Srpska samostalna stranka (SSS). Proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca počeo je teči ubrzano stvaranjem politilke stranke Hrvatsko-srpska koalicija (H-SK), da bi proces konačno bio završen 1920. godine, nakon osnivanja jugoslavenske države.
Tri pravoslavne metropolije u Hrvatskoj
Što se tiče pravoslavnog dijela stanovništva Hrvatske odnosno hrvatskih zemalja do 1918. godine, ono je bilo vlaškoga i cinarskog etničkog podrijetla. Gradsko pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj je bilo pretežito cincarskoga podrijetla, a seosko pravoslavno stanovništvo je bilo pretežito vlaškoga podrijetla. Na području današnje Republike Hrvatske su prije Prvog svjetskog rata i 1918. godine djelovale isključivo sljedeće pravoslavne crkvene organizacije:
- Metropolija u Srijemskim Karlovcima, zadužena za hrvatske zemlje
Slavoniju, Srijem i Zagreb, zatim,
- Bosansko-hercegovačka autonomna pravoslavna Crkva, ovisna o
ekumenskom patrijarhu u Carigradu, i
- Pravoslavna crkva u Dalmaciji, ekumenski ovisna o metropoliji u
Bukovini (dio Rumunjske koji se tada nalazio u Ugarskoj).
Austro-Ugarska Monarhija bila je „složena država“, dakle, multi-nacionalna, sastavljena od
Hrvatska pravoslavna crkva nasilnim ‘pravnim’ aktom postala srbska
Položaj tri hrvatske pravoslavne crkve uveliko promijenio, naime, nestale su nasilnim djelovanjem državnih vlasti u korist Srpske pravoslavne crkve, a svu imovinu pravoslavnih Crkvi s hrvatskog područja prigrabila je Srpska pravoslavna crkva, da se ne kaže, da je tu imovinu opljačkala. Pravoslavno stanovništvo u hrvatskim zemljama i u Bosni nitko nije na plebiscitu ni pitao želi li ili ne postati dio članstva Srpske pravoslavne crkve nego su jednostranim aktom to postali, i automatski ih je svjetovna vlast, ne samo crkvena, počela brojiti u korpus srpskog naroda, tako da se broj Srba u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) preko noći povećao za nekoliko stotina tisuća, a broj Hrvata je istovremeno smanjen za nekoliko stotina tisuća.
mnogih zemalja, i teško je bilo na okupu držati različite narode pod jednim vladarom, a kamoli ujediniti više pravoslavnih Crkava u jednu. Međutim, nakon versajske odluke o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, kako nas dalje sa sudbinom hrvatskih pravoslavaca upoznaje gospodin Štedimlija, između 1918. i 1920. se položaj tri pravoslavne crkve uveliko promijenio, naime, nestale su nasilnim djelovanjem državnih vlasti u korist Srpske pravoslavne crkve, a svu imovinu pravoslavnih Crkvi s hrvatskog područja prigrabila je Srpska pravoslavna crkva, da se ne kaže, da je tu imovinu opljačkala. Pravoslavno stanovništvo u hrvatskim zemljama i u Bosni nitko nije na plebiscitu ni pitao želi li ili ne postati dio članstva Srpske pravoslavne crkve nego su jednostranim aktom to postali, i automatski ih je svjetovna vlast, ne samo crkvena, počela brojiti u korpus srpskog naroda, tako da se broj Srba u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) preko noći povećao za nekoliko stotina tisuća, a broj Hrvata je istovremeno smanjen za nekoliko stotina tisuća. Godina 1918. bila je teški udarac, ne samo za Hrvate nego i za hrvatske pravoslavce koji su bez njihove volje posrbljeni. Mnogi od njih, sudjelovali su poslije, nažalost, u Drugom svjetskom ratu, i nakon toga u Domovinskom ratu, na strani srpskog agresora protiv svoje vlastite hrvatske domovine. Srbijanci su nakon 1918. nastojali i cijela hrvatska područja raskatoličiti i pretvoriti hrvatske katolike u pravoslavce, ali s gotovo nimalo uspjeha jer su katolici imali svoju jaku crkvenu organizaciju, R-kt. Crkvu, dok su hrvatski pravoslavci ostali bez zaštite jer su Srbijanci 1918. ukinuli sve pravoslavne Crkve osim Srpske pravoslavne crkve (SPC). Kako bi se takvoj tendenciji stalo na kraj, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), a kako bi se nastavila srbizacija, nakon Drugog svjetskog rata je titoistički režim ukinuo odnosno uništio HPC kao i njene popove i vjernike. Osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve bile su u jednoj pravoslavnoj Crkvi ujedinjene sve tri pravoslavne Crkve koje su do 1918. postojale u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Prvog čovjeka pravoslavaca u RH ne potvrđuje predsjednik Hrvatske, nego Srbije!
Problem u vezi Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj danas je taj što to nije internacionalna Crkva kao Rimokatolička crkva nego je (srpska) nacionalna Crkva čijega vrhovnoga vjerskoga poglavara, koji pak postavlja prvog čovjeka SPC u RH, ne potvrđuje predsjednik Republike Hrvatske, nego predsjednik Republike Srbije, tako da se na taj način u bilo koje doba može pravoslavne vjernike u Republici Hrvatskoj politički instrumentalizirati protiv njihove domovine Republike Hrvatske, ukoliko bi Beogradu u 21. st. odgovarala takva instrumentalizacija kao što je odgovaralo u 20. stoljeću. Sveto pravoslavlje, dakle, uopće nije sporno, sporna je anti-hrvatska i anti-semitska Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, poučava nas Štedimlija, i zato ga Srbi mrze odnosno ne vole.
Inače, neovisno od Štedimlije je vlaško podrijetlo hrvatskih pravoslavaca, a današnjih Srba u Hrvatskoj, utvrdio hrvatski sociolog i austro-ugarski znanstvenik dr. Ivo Pilar iz Zagreba koji se bavio različitim istraživanjima, a u klasiku pod naslovom „Južnoslavensko pitanje“ („Die südslawische Frage und der Weltkrieg“), Beč, 1918., i u posebnom je poglavlju opisao povijest hrvatskih pravoslavaca i njihovo vlaško etničko podrijetlo. Navodno je u Kraljevini Jugoslaviji počinio samoubojstvo, što je službena verzija, a vrlo vjerojatno ga je velikosrpski režim naprosto likvidirao kao opasnog znanstvenika koji znanošću dovodi u opasnost velikosrpsku ideologiju i politiku.
CBK/izvor: ovdje

Hrvati iz doba Trpimirovića: Mauro-hrvatska legija

Maurohrvatska legija (Hrvatska garda dalmatinskih legionara srednjovjeke Andaluzije): U doba starohrvatske dinastije Trpimirovića su naši srednjovjeki vladari imali savezničke i diplomatske odnose preko obostranih embahada (veleposlanstva) s maurskom dinastijom Omayadi u Kordovskom kalifatu. (O ovome je pisao Krleža, ali je to jugopropaganda uspješno blokirala…!) 
Stoga je maurska Španjolska bila glavno odredište naših srednjovjekih pečalbara koji su prvo u doba emirata i dalmatinske banovine dopremani kao saracenski robovi, a potom su po diplomatskom ugovoru masovno stizali u kalifat kao radni pečalbari ili vojni plaćenici. Medju ovima se do najviših vojnih položaja glavnih vezira ili maurskih admirala uzdiglo 6 naših vojskovodja, u španjolskoj povijesti poznatih kao Los regulos Eslavosgenral Hadjib Badrov i petorica vojskovođe Ameri.
Oni su tamo zapovijedali elitnom Hrvatskom gardom koja je imala na početku emirata blizu 4.000 i do kraja kalifata čak 15.000 naših dalmatinskih legionara izvježbanih u okviru Maurske vojske za najteže bitke protiv pobunjenih Berbera na jugu i španjolskih konkvistadora na sjeveru.
Maurohrvatska elitna garda
U Kordovskom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega prvog generala Badrova potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskihgenerala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Amerii njegov sin Zohair al-Ameri, pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri i još pranećak Ali al-Ameri pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 – 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših “specijalaca” je kroz više stoljeća postala glavnom ‘udarnom šakom’ maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.
Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao elitna Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije.
Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha el-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.
Maurohrvatski generali
Ovu Hrvatsku/slavensku gardu dalmatinskih legionara je zaredom predvodilo 6 naših maurohrvatskih generala podrijetlom iz Dalmacije. Oni su zatim u tadašnjem Kordovskom kalifatu prešli na islam, te postali njihovi vojni plaćenici u doba dinastije Omajida. Kasnije su napredovali do čina vojskovodja-vezira ili admirala i bili su najjače ličnosti u zemlji ispod kalifa (približno kao podkralj ili vojni ministar) tj. u španjolskoj povijesti nazvani “los regulos Eslavos”. To suHadjib Badrov i 5 vojskovodja Al-Ameri: Wadha el-Ameri (general 976.- 1013.) i sin mu Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa nakon raspada toga kalifata još i lokalni vladari taifa: njihov nećaci Hayran al-Ameri (1014.- 1028.), pa Mudjahid al-Ameri (1011.-1045.) i pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.).
Hadjib Badrov
Hadjib Badr (Badrov) je rodjen u Dalmaciji, a potom je postao vojskovodja u srednjovjekoj Španjolskoj. Dostupni podatci o njegovu privatnom životu su dosta oskudni pa su mu pobliže godine rodjenja i smrti nepoznate, a živio je u drugoj polovici 9. i početkom 10. stoljeća. Hadžib Badr je jedan od prvih poznatih Hrvata u srednjem vijeku, koji je izvan domovine postigao važnu ulogu u tadanjem Sredozemlju i jedan od prvih sigurno poznatih Hrvata koji su prešli na islam. H.Badrov je rodjen na otoku Braču ili Korčuli približno u doba hrvatskog bana Domagoja i u doba bana Branimira je kao mladić iz Dalmacije stigao u Španjolsku, gdje je u tadanjem Kordovskom emiratu prešao na islam i promienio ime (tj. bez slavenskog nastavka -ić ili -ov). Zato je njegovo izvorno prezime kod nas u rodnom kraju jamačno bilo Badrov, pod kojim i danas u Hrvatskoj živi preko stotinu osoba, od toga četrdesetak u Zagrebu i ini u Dalmaciji.
U Španjolskoj je započeo raditi krajem 9. stoljeća kao vojni plaćenik u doba dinastie Omajida, pa se zbog svojih urodjenih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno izdigao sve do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom emiratu (što približno odgovara slavenskoj razini kneževine). Zato je u doba emira Abdullah Ibn Muhammad-a (888-912) i Abdurahmana III (912-923) postao po položaju drugi čovjek u zemlji nakon samog emira, tj. bio je glavni vojskovodja tadanje Španjolske od godine 902.- 921, kada u njegovoj bivšoj domovini istodobno već vlada hrvatski kralj Tomislav I. (910.-928.). Naš H.Badrov je odigrao važnu vojnopolitičku ulogu u proširenju vlasti Kordovskog emirata na većinu Španjolske (izim Asturije i Baskije) i na Magreb u
sjeverozapadnoj Africi, pa je uskoro nakon njega kalif Abdurahman III (929-961) proglasio tu državu za poseban zapadni kalifat tj. na islamskoj razini europskog kraljevstva. U tom kalifatu pod dinastijom Omajida su nakon Badrova važne uloge glavnih generala u 11. stoljeću imala još dva islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (1009.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.) te ini njihovi potomci i rodjaci, tako da su u islamskoj Španjolskoj čak 6 naših Dalmatinaca uzastopce bili glavni vojskovodje.
Admiral Galib
Admiral Galib (Ghâlib al-Nasiri): Galib je podrijetlom iz Dalmacije rodjen u doba kralja Tomislava, a postao je maurohrvatski admiral u doba omayadskih kalifa Hakim II. i Hisham II., te šogor generala Almanzôra. Zbog svoje vojne sposobnosti je postao glavnim vojno-pomorskim zapovjednikom u Magrebu u doba našega kralja Držislava. Po smrti Hakima god. 976, sukobio se s berberskim vojvodom Al-Hadjib Mushaf-om kojega idući kalif Hišam II. postavlja za vojnog ministra. Od 977. se Galib povezuje s budućim vezirom Muhammed ibn Amir-om (špan. Almanzôr) i god. 978. je udao svoju kćer Asma za novog vezira Almanzora. Zbog stalnih sukoba s Mushafom, Ghalib napokon napušta kalifat i prelazi u savez sa sjevernim španjolskim kršćanima. Time je došao i u sukob sa svojim zetom, vezirom Almanzorom s kojim se našao na suprotnim stranama u bitki kod San-Vincente-a gdje je poginuo 981.
Vojskovodje Ameri
Vojskovođe Ameri: U svietu su najpoznatija 4 hrvatska nositelja tog patronima još u 11. stoljeću, rodom iz Dalmacije (vjerojatno iz otoka Brača ili Korčule) koji su došli u srednjovjeku Španjolsku. Oni su zatim u tadašnjem Kordovskom kalifatu prešli na islam, te postali njihovi vojni plaćenici u doba dinastije Omajida. Kasnije su napredovali do čina vojskovodje i bili su najjače ličnosti u zemlji ispod kalifa (približno kao podkralj ili vojni ministar). To su Wadha el-Ameri (general 976.- 1013.) i sin mu Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa nakon raspada toga kalifata još i lokalni vladari taife Denia-Baleari: njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.-1045.) i pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.).
Wadha el-Ameri
Prvi poznati rodonačelnik loze Al-Ameri u maurskoj Španjolskoj bio je Wadha el-Ameri, rodjen u Dalmaciji i zatim je postao vojskovođa u srednjovjekovnoj Španjolskoj. Rodio se u drugoj polovici 9. stoljeća u južnoj primorskoj Hrvatskoj, približno u doba kralja Mihajla Krešimira II. Kao mladić za vrijeme našega kralja Držislava je stigao u Španjolsku, gdje je u Kordovskom kalifatu prešao na islam i dobio novo ime. Tamo je krajem 10. stoljeća postao vojni plaćenik u doba dinastije Omajida, pa se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdigao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme kalifa Sulejmana I (1009-1010), pa Hišama II (1010-1012) i Sulejmana II (1012-1017) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa i bio je od 1009.- 1013. glavni vojskovođa tadašnje islamske Španjolske.
U to doba zahvaljujući bar dielom i njegovim sposobnostima, Kordovski kalifat je postigao vrhunac vojnopolitičke moći, pa je u njegovoj vlasti bio čitav Magreb (sjeverozapadna Afrika) i većina Pirenejskog poluotoka osim sjeverozapadnog ruba (kršćanska Asturija i Baskija). Na istom položaju u Cordobi ga je uskoro nasliedio (1018-1036) drugi Dalmatinac i glavni vojskovođa Zohair al-Ameri koji mu je vjerojatno bio sin, tako da su u Kordovskom kalifatu iz 10. stoljeća dvije glavne uloge imali hrvatsko-islamski vojskovođe Ameri.
Zohair al-Ameri
Zohair al-Ameri bio je takodjer rodom iz Dalmacie, a potom je postao vojskovođa u srednjovjekoj Španjolskoj. Živio je u 11. stoljeću i vjerojatno je sin ili rođak starijeg Wadha el-Amerija koji je također rođen u Dalmaciji. Kao mlad je živio u Kordovskom kalifatu gdje prihvatio islam i promijenio osobno ime. Tamo je početkom 11. stoljeća postao vojni plaćenik u doba dinastije Omajida, te se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdizao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme kalifa Abdurahmana IV (1021-1022), pa Abdurahmana V (1022-1023),Muhammeda II (1023-1024) i zadnjeg kalifa Hišama III (1027-1031) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa: bio je od 1018.- 1036. glavni vojskovođa tadašnje Španjolske (za to vrieme u njegovoj bivšoj domovini istodobno vladaju hrvatski kraljevi Krešimir III. i Stjepan I.).
Baš u njegovo doba Kordovski kalifat je već bio u silaznoj fazi opadanja do konačnog razpada, pa se još ipak održavao zahvaljujući i njegovim nadljudskim naporima da vojnopolitički spasi koliko je još moguće. Nakon silaza zadnjeg kalifa i kraja dinastije Omajida, Al-Ameri je još par godina pokušao vojnopolitički održati Kordovsku državu, do njenog razpada sredinom 11. stoljeća na više islamskih kneževina, tzv. tayfe. Nakon konačnog razpada kalifata i sam Zohair je poginuo u završnoj bitki god. 1038. On je u Cordobi na istom položaju naslijedio ranijega našeg vojskovođu Wadha el-Amerija (1009-1013), koji mu je vjerojatno otac.
Hayran al-Ameri
Hayran al-Ameri (špan. Jayrán Eslavo) je takodjer neki rodjak gornjih generala. Bio je maurski admiral i prvi poznati gradonačelnik lučkoga grada Almeria, od godine 1014.- 1028. Zna se samo da je rodom Slaven (Saqlab) iz Dalmacije. Slično poput njegova predhodnika admirala Galiba, Hayran je u mladosti takodjer bio arapski rob, a tek kasnije nakon oslobodjenja postaje uspješan bojovnik i napokon admiral. Prije toga je sudjelovao u brojnim bitkama, npr. borio se pri berberskoj opsadi prijestolnice Cordoba gdje je bio teže ranjen, ali je ipak preživio i po povratku u Almeriju se oporavio za dvadesetak dana. Njegova vojska je kasnije osvojila i gradove Medina, Murcia, Valencia i Jaen. Zatim je još ratovao sjevernije s kršćanskim konkvistadorima kod Barcelone i Zaragoze, a umro je u svom gradu Almeria, u srpnju godine 1028.
Mudjahid al-Ameri
U doba raspada Kordovskog kalifata na manje taife (približno kao kneževine), treći rodjak tj. nećak gornjih generala hrvatskog iskona Mudjahid al-Ameri zavladao je od 1011.- 1045, na jugoistoku Španjolske gradskom državicom Denia koja je obuhvaćala i otočje Baleari. Nadalje, od 1017-1021, on je zavladao i susjednom južnom taifom Valencia, a od 1015-1016. njegova flota od 120 brodova nakratko je ovladala i otokom Sardinija, odakle ih je potom izbacila genovska flota u kojem sukobu je stradala Mudjahidova žena i kćerka. Takodjer je i njegova majka bila slavenskog iskona (as-Saqlabi). Pod njegovom vlasti se u gradovima Denia i Palma de Mallorca osobito razvila islamska kultura, škole, znanost i filozofija.
Ali al-Ameri
Ali al-Ameri je sin gornjeg Mudjahida t. pranećak prethodnih, koji ga je naslijedio na jugoistoku Španjolske u istoj taifi Denia od 1045-1076, tj. bio je suvremenik kraljeva Stjepana Dobroslava i Petra Krešimira IV. u njegovoj iskonskoj domovini, Kraljevini Hrvatskoj. Dalji poznati podatci o tomu posljednjem vladaru iz grupe Al-Ameri su oskudni i poznato je samo da je vladao užim područjem državice oko lučkog grada Denia, pa ga je udarom svrgnuo sličan vladar susjedne taife Zaragoza od 1076. Time krajem 11. stoljeća završavaju poznate funkcije hrvatskih državnika iz loze Al-Ameri u islamskoj Španjolskoj, a dalji potomci su im živjeli u južnoj Španjolskoj negdje do 13 stoljeća, otkad su pokršteni i asimilirani u Španjolce.
Hrvatska garda na Siciliji
Tijekom 9. stoljeća su sjevernoafrički Mauri iz Magreba, u srednjovjekoj Europi nazvani Saracenima, uz osvojenu Španjolsku takodjer napadali i nakratko zauzeli južne obale kopnene Italije (Apulia, Calabria itd.), a najviše su osvajali otoke Siciliju i kraće Sardiniju. Drugo uspješno arapsko osvajanje Sicilije protiv bizantske vlasti započinje od god. 826, odakle potom napadaju i kopnenu Italiju. Glavni uspjeh pod vodstvom tuniskog emira Ziyadat Allah-a bio je 902, kada su zauzeli lučki grad Taormina, a do 965. su osvojili Sirakuzu i najveći dio Sicilije, gdje stvaraju islamski emirat Sicilija pod otočnom dinastijom Kalbidi (948.- 1053.) s prijestolnicom Palermo, koji su bili približno suvremenici starohrvatske dinastije Trpimirovića. Njihov prvi emir Hasan al-Kalbi (948.- 964.) je bio suvremenik starohrvatskog kralja Mihela Krešimira II. (949.- 969.). Drugi sicilski emir, Ibrahim Ibn-Ahmad (suvremenik našega kralja Stjepana Držislava) je imao svoju elitnu gardu uglavnom sastavljenu od naših Hrvata iz Dalmacije.
Tijekom 11. st. normanska kršćanska flota pod vodstvom Rogera I., najprije napada i izbacuje islamske Maure s kopna južne Italije (Calabria), a potom od 1068. Normani ruše zadnjega sicilskog emira Hasan al-Samsan (1040.- 1053.) koji je bio suvremenik hrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1056.). Potom ovi Normani postupno zauzimaju islamsku Siciliju, gdje izbacivanje Maura dovršavaju padom njihove prijestolnice Palermo god. 1091. Zatim je glavni normanski vojskovodja Robert Guiscard (1057.- 1085.) u južnoj Italiji takodjer držao elitnu gardu od 60 naših Hrvata u doba hrvatskih kraljeva Petra Krešimira (1056.- 1073.) i Dmitra Zvonimira (1073.- 1089.). Preostali Mauri (i uz njih doseljeni Hrvati) potom postupno prelaze na kršćanstvo i od 14. st. su uglavnom romanizirani i dosad već asimilirani medju južnim Talijanima. Do 12. st. je većina Hrvata na Siciliji asimilirana i opet pokrštena, dok je dio preostalih islamskih Hrvata iz Sicilije protjeran u grad Lucera u Apuliji. Nakon god. 1300, ovi su muslimani opet protjerani iz Lucere, dio je prodan u roblje a ostali su u 14. st. prebjegli preko Jadrana u Albaniju.

HRVATSKI RATNICI U NAPOLEONOVOJ VOJSCI

MILITARY DOSSIER    ” La Croatie militaire” (izd. Paris-Nnacy, 1900), zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci.
Istaknuti pojedinci velikih sila oko našeg jadransko-podunavskog prostora, vladari, vojskovođe, znanstvenici – u prvom redu stručnjaci za povijest, arheologiju, jezikoslovlje i antropologiju – svojim djelima i riječima pokazali su da bolje poznaju posebnost naše nacije i našu povijest od domaćih službenih ‘naučnih radnika’, ‘organa vlasti’ i drugih posilnih namjesnika koji su svoj narod prezirali da bi tuđinu dokazali da su im odani.
Među tim velesilama svaka od njih imala je pretenzije na naš teritorij a i ne neko osobito poštovanje identiteta naše nacije a kamo li njezinih povijesnih i zakonitih prava. Otimali su se za gospodstvo nad našom obalom i sve činili da nas u našoj postojbini bude što manje – masovnim uništavanjem, iseljavanjem hrvatskog življa kao i naseljavanjem inorodaca. No ljubav našeg čovjeka bila je jača od njihove maliciozne mržnje.
Napoleon kao jedan od mnogih vladara koji su bili fascinirani hrvatskim ratnim vještinama – rekao je svom generalu Marmontu: 
 
“Nikad nisam vidio hrabrije i bolje vojnike”, i također dodao: “Hrvati su najbolji vojnici na svijetu. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, pokorio bih cijeli svijet!”
U tim odnosima nezaobilazna je povijesna uloga Napoleona Bonaparte-a u početnom zamahu buðenja naše samosvijesti i uporabe našeg jezika u modernom načinu komuniciranja. Prodorom prema europskom jugo-istoku i istoku Napoleonove jedinice su prvo i prvo htjele osigurati vrlo važnu stratešku poteznicu uzduž Jadrana a osobito sjeverne jadranske obale, kako bi spriječio da bilo Turci bilo Rusi pod isprikom obračuna s Turcima i u ime ‘zaštite’ ruskih srodnika prodru na Jadran i tu se utabore.
Napoleonov maršal Marmont sišao je, nakon pokorenja Mletačke Republike niz njezine bivše posjede sve do Boke Kotorske privodeći kraju ujedno i opstanak Dubrovačke Republike. No, radi potrebe modernog komuniciranja i pismene kronologije ratnih i civilnih zbivanja, pokrenuo je, u Zadru, prve hrvatske novine na ‘ilirskom jeziku’ – “Kralski Dalmatin” (1805).
Svo to područje od Boke do Alpa nazvano je političkim nazivom “Ilirske provincije”. Pa kako su te provincije postale sastavnim dijelom Napoleonova Imperija, počelo je i novačenje domaćih sinova u posebne odrede koji će djelovati u združenim vojnim operacijama Velike Vojske.
Od Ličana, Dalmatinaca i nešto Bosanaca, postrojeno je šest hrvatskih regimenti’, od kojih se je svojim junaštvom proslavila najviše “Hrvatska Regimenta” kojom je zapovijedao Marko Šljivarić, u činu pukovnika, a zatim i generala Francuske Velike Vojske. U ovoj knjizi navedene su sve podrobnosti o sastavu zapovjedne piramide hrvatskih regimenti koje su imale i svoj ‘Glavni stožer hrvatskih husara’ (s,254).
U odlično dokumentiranoj i vojničkom terminologijom strukturiranoj knjizi ” La Croatie militaire” (izd. Paris-Nnacy, 1900), francuski komandir P. Boppe izradio je i dao tiskati zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci. U toj knjizi podrobno je opisan pravac kretanja Hrvatske regimente Marka Šljivarića i njezin ulazak u Moskvu i to u neposrednoj pratnji Napoleona. Prilikom povlačenja Velike Vojske iz Rusije, Hrvati su bili najpožrtvovaniji i najzaslužniji što Napoleon nije bio uhvaćen ili ubijen u Bitci na Berezini. Kao posebnu zaslugu za to samopožrtvovanje Napoleon je Marka Šljivarića promaknuo u čin generala i dao mu i plemićku titulu ‘Baron de Heldenburg’.
General Šljivarić je vjerno pratio Napoleona sve do konca njegova vladanja i nakon Napoleonova poraza u belgijskom lokalitetu Waterloo, Šljivarić je zbog svojih osobitih vojnih vrlina i zasluga ostao u francuskoj vojsci i za vrijeme ‘Restauracije’, odnosno povratka Burbona na vlast. U to vrijeme imenovan je Zapovjednikom vojne oblasti Antibes, na Azurnoj obali u Francuskoj.
Godine 1957. HRS je došao na ideju da se u prvom francuskom vojnom svetištu “Hotel des Invalides” službeno postavi spomen-ploća u slavu hrvatskim regimentama koje su svojim životom djelovale u korist opstanka Ilirskih provincija kao preporodne faze svoje državne posebnosti i jezika. Hrvate je prilikom te svečanosti predstavljao i poseban govor održao gosp. Mirko Meter, dopredsjednik HRS-a. Uz odobrenje i sudjelovanje francuskih vojnih vlasti u “Hotel des Invalides” je postavljena spomen-ploča koja se i sad tamo nalazi. Na njoj se može pročitati uklesan tekst:
A LA MEMOIRE DES REGIMENTS CROATES
QUI SOUS LE DRAPEAU FRANCAIS
ONT PARTAGE LA GLOIRE
DE L’ARMEE FRANCAISE.
Iz stvarnosti Ilirskih provincija proizišla je i ideja Ilirskog preporoda u Hrvatskoj praktički još za živoga generala Šljivarića (1836). koji je bio i ostao ponos i francuskih Hrvata. Nije neumjesno postaviti pitanje, da li je general Šljivarić svojom briljantnom karijerom u Napoleonovoj vojsci inspirirao, kako grofa Janka Draškovića, tako kasnije i bana Jelačića – i na političkom i na vojnom planu. Naime, Jelačiæeva vojska je bila ustrojena otprilike onako kako su bile ustrojene ‘ilirske regimente’ u Napoleonovoj vojsci. A sam Ban Jelačić je bio ne samo veliki obožavatelj viteškog ratovanja Imperatora, nego i osobni prijatelj njegova potonjeg roðaka i nasljednika Napoleona III u Parizu.
No, nije slučajno ni to što su preživjeli ljudi duha i kulture, spašeni Titovih pokolja, u Parizu, nakon Drugog svjetskog rata odlučili obnoviti francusko-hrvatske veze i orijentirati ih u smjeru zajedničkih interesa i to mimo pa i usprkos plana ‘jugoslavena’ i ostalih hrvatski izroda i odroda koji se dana otimaju upravo za ono što smo mi u Francuskoj sobom stvarali u onim mučnim prilikama Titovog ludila.
Mirko Vidović

Hrvatska flota – gospodar Sredozemlja

POVIJEST   Čvrsto dokumentirana povijest Hrvata u Španjolskoj, počinje u doba Kordovskog emirata i potom kalifata po dinastijom Omayida, od 10. i 11. stoljeća.
Nakon propasti maurske vlasti u 15. stoljeću, oni se većinom preseljuju južnije u Maroko, gdje su njihovi islamizirani potomci u marokanskoj pokrajini Zagora dijelom očuvani sve do danas.
Starohrvatske selidbe do Sicilije
Izim bizantinske Grčke, drugo još češće susjedno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija – i to osobito Sicilija. Oni su tu stizali bilo kao zarobljenici pri povremenim napadima gusarskih Saracena na Jadranu, ili kao dobrovoljni pečalbari. Tamo su nazvani Sciavuni (Slaveni) i samo dio njih tu je trajno ostao, a većina bi nastavila dalje na zapad do Španjolske. Oskudne naznake upućuju da su ti naši rani iseljenici većinom boravili na zapadu Sicilije oko Palerma, gdje je uz domaće niske i crnomanjaste Sicilijance i sada dijelom nazočan naš dinarski antropotip visokih svjetlijih ljudi s brinet kosom i očima. Izim tog antropotipa i zapisa, još i najnovija biokemijska genetika Talijana potvrdjuje da tamo najviše hrvatsko-dinarskog genoma sadrži baš zapadna Sicilija (Scozzari i surad. 2001, Francalacci i surad. 2003): dok je u kopnenoj Italiji taj naš tip zastupljen tek nižim postotkom od 4% – 8%, na zapadu Sicilije u području Troina-Sciocca kod Palerma dostiže 16%, tj. 1/6 ovdašnjeg pučanstva gensko-fizički potječu od naših Dinaraca.
Naša flota na Tirenskom moru
Istodobno Porfirogenet kao i maurski kroničari dvostruko potvrdjuju da je u doba Tomislava srednjovjeka hrvatska mornarica s naših 80 većih sagena i 100 kondura dostigla najveću snagu u povijesti, pa je osim brojnosti brodovlja tad još kontrolirala i najveći akvatorij srednjeg Sredozemlja, od našeg Jadrana pa do Tirenskog mora u pomorskom savezništvu sa zapadnim Maurima. Tako srednjovjeki arapski kroničar Abul Fiday (Abufida oko g. 1300) i talijanski povijesnik Amari navode kako je god. 928.- 929., iz Jadrana u doba hrvatskog kralja Tomislava na zapadni Mediteran doplovila moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova (sagena), koji su najprije napali sjevernu obalu Afrike u Magrebu (danas Tunis), a potom su ovi jadranski pomorci još zaredom napadali Kalabriju, Korziku, Sardiniju i konačno su doplovili do zapadne obale Sicilije gdje su se ti jadranski “Saqlabi” naselili oko Palerma. Stoga su Abul Fiday i Amari važni dodatni izvori koji jasno potvrdjuju istodobne navode Konstantina Porfirogeneta o moćnoj starohrvatskoj mornarici u doba kralja Tomislava,- što naši ideologizirani jugo-minimalisti uporno odbacuju (pa posve zaobilaze sve bitne arapske izvore o kralju Tomislavu).
Tomislavova Hrvatska je imala uzajamna veleposlanstva i odlične odnose s Kalifatom. Bila je to prava vojna osovina Jadran – Zapadno sredozemlje
Iako ti naši jugoistoričari-“minimalisti” (i hr.wikipedisti) o svemu tom dosljedno šute jer se ovo ne uklapa u njihove zadane dogme, takodjer još dodatno i poljski povijesnik Warczakowski (2004.) procjenjuje da je s ovom starohrvatskom flotom iz srednjovjeke Hrvatske na Siciliju već tada doselilo oko 1.200 jadranskih Slavena tj. srednjovjekih čakavaca. Izim bizantinske Grčke, drugo još češće sredozemno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija – i to osobito Sicilija. Tu su potom većina njih od vladajućih Maura u Sicilskom emiratu prihvatili islam i osnovali više hrvatsko-sicilskih naselja oko Palerma, od kojih su bila najvažnija Sclafani i Seralcaldi (prije maurski: Saqlabi i Harat as-Saqalibi).
Hrvati – utemeljitelji egipatske prijestolnice Kaira
Ovi pomorski Saqalibi (Sicilski Hrvati, Djawhar ben Abd Allah (Cavtat, 911? – Cairo 992)) su potom od god. 969. u doba našeg kralja Stjepana Držislava iz Sicilije još doplovili i u islamski Egipat gdje su utemeljili novi grad Al-Qahira tj. kasniju egipatsku prijestolnicu Kairo (Cairo Genizah). Stoga srednjovjeka Hrvatska nije bila tek neka miniaturna jugoslavistička “kneževina” (uskladjena s ideološkom jugoistorijom), nego su po bizantskim i nadasve po arapskim izvorima na srednjovjekom Mediteranu primorski Hrvati-čakavci imali ključni utjecaj ne samo u Kraljevini Hrvatskoj, nego još puno šire npr. na Siciliji i u maurskoj Španjolskoj (Hadjib Badrov i 4 vojskovođe Ameri), pa u Egiptu i potom još na Kreti i u Maroku: usp. pobliže Egejski Hrvati, Sicilski Hrvati, Maurski Hrvati, Maroko i Hrvati i Andaluzija i Hrvati.
Kordovski emirat i kalifat
Arapi i Berberi su od 711.- 718. preoteli od Wizigota i osvojili najveći dio Španjolske, izim na sjeverozapadu kršćanske Asturije i Baskije, ali je ta njihova vojna vlast još u početku bila državno neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera s islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omayada, koji su maurskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je 
postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdurahman I. (756.- 788.), a ini važniji vladari su još emir Abdurahman II. (822.- 852.), pa kalif tj. kralj Abdurahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U ovo doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja.
Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i 
dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u maurskoj povijesti Španjolske, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadjib BadrovVadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).
Maurohrvatska elitna garda
U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (976.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećakMudjahid al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnuDalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 – 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših “specijalaca” je kroz više stoljeća postala glavnom ‘udarnom pesnicom’ maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.
Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao elitna Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha el-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.
Embahade Cordoba-Hrvatska
Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava – ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-“minimalisti” kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju – jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za ‘bratsko jugoslovenstvo’ (pa se i u tzv. ‘Hrvatskoj’ Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida bio je Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762., koji se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati naš diplomat. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate i Tomislava, bar podjednakog značenja kao i De administrando imperio, jeste službenaAbdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog).
Marocco: danas poznate biciklističke ture Zagora - MarakeshU najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007 i T. Lewicki 1956-67) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose, barem od našeg kralja Tomislava do Stjepana Držislava tj. istodobnih maurskih kalifa od Abdurahmana III. do Hišama II., pa su tada Trpimirovići i Omayadi bili pragmatični saveznici na kontroli Sredozemlja. Kasnije do sredine 11. st. te veze slabe jer se Maurski kalifat raspada na vazalne taife, a istodobno i Hrvatska slabi i smanjuje se zbog uzastopnih dinastičkih borbi 3 Držislavova sina. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava, koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju (da maknu Tomislava iz naše povijesti i skrate hrvatsku državnost).
Glavna ugroza velikom Maurskom kalifatu tada više nisu bili na sjeveru španjolski kršćani, nego iznutra divlji i buntovni Berberi s uzastopnim ustancima da zgrabe vlast. Istodobno su saracenski gusari s Jadrana u ranijem Kordovskom emiratu već prodali oko 100.000 slavenskog obalnog roblja tj. uglavnom otetih Hrvata iz Dalmacije. Da sve to sredi, sposobni i dalekovidni Abdurahman je s Tomislavom po diplomatskom ugovoru oslobodio većinu Hrvata s pravom na oružje, koji su odonda postali treća dominantna etnogrupa južne Španjolske (nakon Arapa i Španjolaca) i takodjer je diplomatski dozvolio dalju doselidbu naoružanih Hrvata bez prijelaza na islam, pa razvijena Španjolska odonda postaje glavnom useljeničkom destinacijom srednjovjekih Hrvata (kao danas Amerika i Njemačka). Većina mladjih muških Maurohrvata tada tvore elitnu Slavensku gardu od 13.000-15.000 dalmatinskih legionara koja postaje glavni vojni oslonac kalifa i udarna snaga maurske vojske. Najsposobniji ugledni Maurohrvati otad su postali glavni maurski generali, admirali, vazalni emiri, gradonačelnici Cordobe i književnici (npr. Habib al-Siqlabi). Pomoću te maurohrvatske garde s našim generalima je Abdurahman uspješno uništio više berberskih pobuna i konačno većinu najgorih buntovnika izjurio izvan Španjolske u Afriku. Potom je ta naša vjerna i uvježbana maurohrvatska garda tvorila glavnu vojnopolitičku okosnicu Maurskog kalifata sve do njegova konačnog raspada u 11. st. Bez te vojno-logističke suradnje, pitanje je bi li se kalifat i Hrvatska funkcionalno duže održali kroz toliko razdoblje, jer su motivi i korist bili obostrani.
Sve to ujedno znači da neovisnu Kraljevinu Hrvatsku u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet – rimski papa, nego istodobno takodjer i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne saveznike maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući nizu od čak 6 naših dalmatinskih generala u srednjovjekoj Španjolskoj (Hadjib Badrov, admiral Galib i 4 vojskovođe Ameri), Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu. Zato je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti: da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju svojim pokroviteljstvom vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif, što je doneslo dodatnu političko-diplomatsku važnost starohrvatskoj državnosti. Kako je već tada bar 1 stoljeće očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), pa još elitna maurohrvatska vojska s našim generalima u Španjolskoj (i Siciliji), onda su dakako posve priglupe i zlonamjerne tzv. ‘kritičke’ tvrdnje renegatskih jugo-“minimalista” o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.
izvor: hr.metapedia.org | croative